Veliki promicatelj kajkavske i dječje književnosti

Književni povjesničar i kritičar, esejist, urednik i antologičar te književni pedagog, veliki hrvatski stručnjak za kajkavsku i dječju književnost Joža Skok rođen je 1931. u Petrijancu kod Varaždina, gdje je završio pučku školu. Gimnaziju je polazio u Zagrebu i završio u Varaždinu, a studij jugoslavistike i rusistike završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je i doktorirao obranom disertacije Hrvatsko kajkavsko pjesništvo zavičajnih idioma. Nakon osnovnoškolskih i srednjoškolskih profesorskih početaka u zavičaju, ostatak radnog vijeka proveo je u visokom školstvu, isprva na Pedagoškoj akademiji (danas Učiteljski fakultet) u Čakovcu i Zagrebu, a zatim na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je i umirovljen. Uz ovako u najkraćim crtama skiciranu profesionalnu karijeru, Skok je sve vrijeme bio aktivan u širem književnom životu. Bio je dugogodišnji suradnik i član uredništva Školskih novina, a uređivao je i časopise Umjetnost i dijete i Radost. Godinama je bio suradnik i član uredništva i časopisa Kaj, a u najnovije vrijeme i član uredništva časopisa Kolo Matice hrvatske. Obnašao je i dužnost predsjednika Hrvatskoga filološkog društva te dopredsjednika Kajkavskog spravišča. Rasprave, oglede i prosudbe objavljivao je u mnogim časopisima i zbornicima, a bio je i dugogodišnji član i ocjenjivačkih povjerenstava kajkavskih pjesničkih recitala u Zlataru Bistrici i Sv. Ivanu Zelini te različitih natječaja za kajkavsko stvaralaštvo časopisa Kaj, ali i brojnih dječjih literarnih recitala i natječaja.

Zbornik posvećen Joži Skoku

Povijest književnosti, jednako kao i književna kritika, nikada nisu u mogućnosti u cijelosti obuhvatiti svoj predmet – književnu prošlost, odnosno književnu suvremenost. S obzirom na to prinuđene su raditi izbor među onim što će obuhvatiti, čime – htjele to ili ne – na određeni način stvaraju središta i margine. Razlozi zbog čega stavljaju nešto u središte, a nešto ostavljaju na margini, višestruki su, a redovito uključuju i neknjiževne kriterije. Književni povjesničari i kritičari tako na neki način moraju birati hoće li se baviti onim što njihova disciplina stavlja u središte interesa ili onim što ostavlja na margini. Većina se odlučuje za središte, neki pokušavaju obuhvatiti oboje, a najmanji se broj proučavatelja bavi marginaliziranim fenomenima, pogotovo sustavno i u kontinuitetu.

Joža Skok, umirovljeni profesor zagrebačkog Filozofskog i Učiteljskog fakulteta, bio je jedan od proučavatelja koji je cijeli život posvetio uglavnom marginaliziranim književnim temama,  u žarište interesa postavivši kajkavsku i dječju književnost.

Kakve je prinose dao tim područjima, najbolje svjedoči zbornik Prilozi Jože Skoka povijesti hrvatske kajkavske i dječje književnosti koji je u povodu 85. obljetnice autorova rođenja marno priredio varaždinski mu zavičajnik, književnik, esejist i kritičar Ernest Fišer (Nakladnička kuća Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016).

Sav Skokov dugogodišnji rad predstavljen je u zborniku različitim osvrtima, raspravama, ogledima, prosudbama, intervjuima i drugim vrstama radova različitih autora (književni znanstvenici, kritičari, esejisti, književnici, novinari…). Sedamdesetak različitih osvrta na profesorov život i djelo razdijeljeni su u zborniku u pet poglavlja. U prvo poglavlje, sasvim opravdano, priređivač je uvrstio radove koji govore o Skokovim knjigama i ostalim radovima o modernoj i suvremenoj kajkavskoj književnosti, području čijem je proučavanju Skok dao kapitalne priloge. Riječ je prije svega o iznimno važnim Skokovima znanstvenima knjigama Kajkavski kontekst hrvatske književnosti (1985) i Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo (1985) te zbirci rasprava, ogleda i prosudbi Ignis verbi kajkavicae (2007). Spomenute knjige, kao i brojni Skokovi članci o kajkavskim temama, temeljni su za razumijevanje teorije i prakse, odnosno teksta i konteksta hrvatske postilirske kajkavske književnosti. Osim teorijskih i kontekstualnih smjernica za revalorizaciju položaja novije kajkavske književnosti u nacionalnom recepcijskom i istraživačkom kontekstu, Skok u spomenutim knjigama, pogotovo u posljednjim dvjema, donosi i interpretacije književnih opusa najvažnijih predstavnika kajkavske književnosti 20. stoljeća. O važnosti tog dijela Skokova opusa svjedoče radovi Cvjetka Milanje, Krešimira Nemeca, Zvonimira Bartolića, Zvonka Kovača.

U drugom poglavlju zbornika okupljeni su osvrti na Skokove antologije kajkavske književnosti. Naime, kao posebne brojeve časopisa Kaj Skok je priredio tri kapitalne, sintezne antologije kajkavske lirike (Ogenj reči, 1986), drame (Ogerliči reči, 1990) i proze (Ruožnik rieči, 1999). Tim trima antologijama Skok je zapravo prvi put predstavio kontinuitet i najbolje kajkavske književne ostvaraje od prvih poznatih tekstova do suvremenosti. Osim spomenutih triju, Skok je priredio i dvije specijalizirane kajkavske antologije. Prva od njih, Fuga kajkavica haeretica (1993), priređena također kao poseban broj Kaja, obuhvatila je kajkavske književne tekstove i tekstove o kajkavštini Miroslava Krleže, a druga, Rieči sa zviranjka (1999), predstavila je najvažnije kajkavske pjesničke tekstove autora iz 20. stoljeća. Antologije su doživjele široku recepciju, o čemu svjedoči dvadesetak različitih osvrta, kojih su autori Vinko Brešić, Ivo Kalinski, Stjepko Težak, Alojz Jembrih, Rafo Bogišić, Ante Stamać, Mladen Kuzmanović, Stanko Lasić.

Poseban su odvjetak Skokova istraživačkog rada njegove zavičajne varaždinske književne teme pa su u trećem poglavlju zbornika okupljeni osvrti na njegove radove iz tog područja. Po uzoru na spominjane dvije kajkavske trilogije Skok je, naime, predstavio i svojevrsnu varaždinsku (garestinsku) trilogiju, koja se sastoji od zbirke rasprava, ogleda, prosudbi i ostalih zapisa o varaždinskim piscima i temama Garestinski panopticum (2007; drugo i prošireno izdanje 2013), svojevrsnog leksikona-hrestomatije varaždinskih pisaca Garestinski hortus verbi (2012) te pregleda-čitanke varaždinske usmene književnosti Garestinski gartlic rieči (2014). Kao što zaključuje i većina autora zastupljenih u tom poglavlju, Skok je tom trilogijom obradio praktički sve aspekte književnog života u Varaždinu i okolici, čime je to područje postalo jedan od rijetkih hrvatskih (mikro)toposa čiji je književni život toliko detaljno istražen i predstavljen. O Skokovoj garestinskoj trilogiji i ostalim radovima iz tog predmetnog područja pisalo je petnaestak autora, među kojima su Davor Šalat, Dubravko Jelčić, Ivan Bošković, Dragutin Rosandić, Ljerka Car Matutinović, Darija Žilić, Ivan Zvonar, Božica Pažur.

Antologičar dječje književnosti

Jednako je važno područje Skokova interesa dječja književnost pa su četvrto poglavlje u zborniku osvrti na taj dio njegova opusa, koji se sastoji od brojnih članaka i knjiga o pojedinim dječjim piscima i/ili izbora iz njihova djela (Ivana Brlić-Mažuranić, Jagoda Truhelka, Nada Iveljić, Gustav Krklec), ali i antologija, pregleda i izbora iz dječje književnosti (Sunčeva livada, Lijet Ikara, Začarani pijetao, Prozori djetinjstva) te školskih udžbenika i čitanki, a ne treba zaboraviti ni njegov urednički rad u časopisima za dječju književnost (Radost, Umjetnost i dijete) te prosudbeni rad na dječjim literarnim natječajima. U svakom slučaju, kao što svjedoči i desetak osvrta, čiji su autori, među ostalima, Dubravka Težak, Stjepan Hranjec, Zvonimir Bartolić, Zvonimir Diklić, Branko Pilaš, Dragutin Rosandić, Miroslav Šicel i drugi, Skok je bitno pridonio teorijskom, interpretacijskom i antologičarskom usustavljivanju hrvatske dječje književnosti.

U posljednje poglavlje zbornika priređivač je uvrstio Skokovu biografiju (Božica Pažur) te intervjue koji su s njim vodili različiti autori. Zbornik zatvara opsežna bibliografija Skokovih knjiga i članaka, koja također sa svoje strane potvrđuje da je riječ o iznimno plodnu i važnu znanstveniku, esejistu, kritičaru, antologičaru i uredniku.

Gledano u cjelini, zbornik ukazuje na veliku recepciju, a samim time i važnost teorijskih i istraživačkih te antologičarskih i uredničkih prinosa Jože Skoka proučavanju hrvatske književnosti, a posebno novije kajkavske te dječje književnosti, kojim se područjima – unatoč njihovoj marginaliziranosti u kontekstu nacionalne kroatistike – sustavno već pola stoljeća bavi sve do odlaska. Tomu svakako treba pridodati i autorov rijetko viđen sustavan i iscrpan pristup proučavanju zavičajnih (varaždinskih) književnih fenomena. Svime time Joža Skok pokazao je ne samo veliku samosvijest nego i inovativnost, zbog čega mu u području književne kroatistike pripada posebno mjesto, kao i mjesto osobito zaslužna proučavatelja te antologičara kajkavske i sjevernohrvatske te dječje književnosti u nas. Preminuo je u Zagrebu 8. rujna.